Foto: Anadolija

Kada je Crna Gora 5. juna 2017. godine ušla u NATO, u Podgorici sigurno nisu ni slutili kako ih teška vremena čekaju. Premijer Dušan Marković je tada na svečanosti u Washingtonu je kategorično izjavio:

“Crnogorski narod podnio je veliku žrtvu da sami odlučujemo o svojoj budućnosti. Ni manje zemlje, ni veće žrtve. Ponovo smo dio globalne politike. Više se o nama neće odlučivati iza naših leđa.”

Marković je znao da mnogi u Beogradu Crnu Goru još doživljavaju kao “drugo oko u glavi”, što se pokazalo i posljednjih desetak mjeseci. Od tada traju protesti Srba pod okriljem Srpske pravoslavne crkve, a sve zbog usvojenog Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Ovaj zakonski dokument SPC i opozicija na čelu sa Demokratskim frontom doživljava kao direktni atak na nju i njenu imovinu, dok vlast u Crnoj Gori želi utvrditi imovinska prava države nad vjerskim objektima koji predstavljaju kulturnu baštinu Crne Gore koja je kroz vijekove građena i sticana od javnih prihoda države.

Posebne epidemiološke mjere na biralištima

Tenzije nisu splasnule ni tokom pandemije koronavirusa, pa su se zbog zabrane okupljanja većeg broja ljudi na javnom mjestu održavale auto-litije. U takvoj napetoj atmosferi Crna Gora danas dočekuje 11. izbore od uvođenja višestranačja u Crnoj Gori, a pete od obnove nezavisnosti 2006. godine. Posljednji parlamentarni izbori u Crnoj Gori održani su 16. oktobra 2016.

Zbog epidemije koronavirusa koja je proglašena na teritoriji cijele Crne Gore, ovogodišnji izbori održat će se pod posebnim epidemiološkim mjerama. Prema naredbama Ministarstva zdravlja i Državne izborne komisije (DIK), građani će na birališta morati da dođu sa zaštitnim maskama a biračka mjesta moraju biti dezinfikovana.

Građani su obavezni da na birališta donesu svoje olovke, dok su birački odbori obavezni da obezbijede maske i dezinfekciona sredstva. Kako se navodi u uputstvima, građani na biralištima moraju držati fizičku distancu, a masku smiju skidati samo tokom identifikacije.

Političar sa “stotinu života”

Izbori će, nema sumnje biti neizvjesni, a čini se da je jedino izvjesno da ni nakon njih neće biti mira u Crnoj Gori. Milo Đukanović (Demokratska partija socijalista) vladar je Crne Gore što kao predsjednik, što kao premijer, već trideset godina i po tome je bez premca u regiji. Početkom krvavih devedesetih bio je sa svojim bliskim saradnikom Momirom Bilatovićem na “ti” sa beogradskim krvnikom Slobodanom MIloševićem. No, Đukanović je kao svaki lukavi političar sa “stotinu života” nešto kasnije napravio odmak od Beograda i promijenio kurs crnogorskog broda ka Evropskoj uniji i Sjedinjenim Američkim Državama.

Zato njegovu “glavu” traži opozicija predvođena Andrijom Mandićem (koalicija Demokratski front), igračem po beogradskim notama koje su dorađivane u Moskvi, ali i onim kontroverznog mitropolita Amfilohija.

Inače, pravo glasa ima 540.026 birača na 1.217 biračkih mesta. Bira se 81 zastupnik u parlamentu. Na listićima će se naći 11 izbornih lista, što je za šest manje nego na izborima 2016.godine. Bošnjačka stranka učestvuje na izborima pod sloganom “Bošnjačka stranka – Ispravno – Rafet Husović”, a prvi na listi je poslanik Ervin Ibrahimović. Inače, izborni cenzus za manjine u Crnoj Gori je 0,70 posto za Bošnjake i Albance, a 0,35 posto za Hrvate.

Izvor: Faktor.ba

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here