Na svim parlamentarnim izborima čujemo obećanja bošnjačkih poslaničkih kandidata, da će u parlamentu Republike Srbije zastupati interese građana i sredine iz koje dolaze.
Nažalost, nakon izbora mnoge stvari krenu potpuno drugim tokom. Poslanici brzo zaborave sredinu iz koje su došli i u čije ime su izabrani, a samo ostanu interesi stranke koju predstavljaju i interesi njenog lidera.
Na poslednjim parlamentarnim izborima Bošnjaci su oborili vlastiti rekord po broju izabranih poslanika. Iz tri bošnjačke sandžačke stranke u republički parlament je izabrano 9 poslanika bošnjačke nacionalnosti.
Cifra za respekt, naročito u parlamentu sa ovakvom stranačkom strukturom. Bošnjački poslanici, brojčano gledano, mogli bi, kao nikada do sada svojiim umješnim i upornim zalaganjem, da učine mnogo za regiju iz koje dolaze.
Nažalost, jezik jakih brojki u ovom slučaju ništa ne znači.
Bošnjački poslanici u srbijanskom parlamentu djeluju prije svega kao predstavnici stranke kojoj pripadaju, pa tek onda kao izabrani predstavnici građana i regije iz koje dolaze.
Prvi apsurd koji se osjetio odmah nakon konstituisanja novog sastava parlamenta, bio je, da od sna o zajedničkoj poslaničkoj grupi nema ništa.
Svaka od sandžačkih bošnjačkih stranaka je imala svoje parcijalne i često suprostavljene koncepcije o svom djelovanju u republičkom parlamentu i eventualnom učešću u budućoj republičkoj vlasti.
Sve tri strane su u skladu sa svojim stremljenjima i planovima bile dio određenog poslaničkog kluba.
To i ne bi bilo toliko strašno, koliko je porazna činjenica da su poslanici tri sandžačke političke opcije u kontinuiranom verbalnom sukobu, na skoro svakom od zasjedanja Narodne skupštine Republike Srbije.
Doduše, nastupi naših poslanika unose malo energije i živosti u radu parlamenta, jer ostali poslanici imaju nevjerovatno slične retoričke nastupe, čiji neizostavni dio je verbalna agresija na vanparlementarnu opoziciju, naročito na njenog najistaknutijeg lidera Dragana Đilasa, zatim bacanje drvlja i kamenja na prethodnu vlast, uz redovno istovjetan kraj govora, prožet panagirikom u čast aktuelnog predsjednika Republike Srbije.

Kad taman pomisliš da se mijenjaju govornici, ali ne i govori, pojavi se neko od bošnjačkih poslanika iz Sandžaka sa rafalom optužbi na račun druge bošnjačke stranke i njenog lidera, uz obaveznu retoričku ikonografiju, kako je grad u kojem mi obnašamo vlast, primjer poštene i čestite vlasti, a grad u kojem druga stranka vrši vlast je leglo kriminala i nezakonitosti.
Onda se naravno sa replikom javi poslanik oklevetane stranke, pokušavajući da uvjeri srbijanski parlament i javnost, da prethodni govornik iznosi neistine i neprovjerene informacije.
I tako, dok naši poslanici sve najgore govore jedni o drugima, pokušavajući ne samo da oblate drugu stranu, već i sebe da preporuče kao glavnog partnera aktuelnoj vlasti, dotle ostatak parlamenta se zabavlja bošnjačkim retoričkim građanskim ratom, i odmara od svoje omiljene discipline – blaćenja imaginarne opozicije.
Zanimljivo je koliko poslanici SPP-a i njihov lider vjeruju u svoju umišljenu fikciju, da lokalnu vlast u Novom Pazaru mogu oboriti u republičkom parlamentu. U toj svojoj uobrazilji zaboravili su na političku realnost, da se vlast u Novom Pazaru može dobiti i izgubiti samo na lokalnim izborima u samom Novom Pazaru. U situaciji, kada SDP sama ima više odbornika nego SPP i SDA Sandžaka zajedno, takva razmišljanja dobijaju karakter političke fantazije.
Novi Pazar se može dobiti samo u Novom Pazaru, nikako u Beogradu. Jer u Novom Pazaru ne glasaju Beograđani, već Novopazarci.
Zato se i politička borba za ovaj grad mora spustiti na nivo ovog grada. Sve suprotno je obično verbalno prepucavanje i politička farsa bez ikakvih ozbiljnijih političkih efekata po stranu koja neprestano otvara retoričke ratove.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here